Ivana i Mario: Trčanje i košarka njihov su život

Jedan od najaktivnijih bračnih parova u sportu su definitivno atletičarka Ivana i košarkaš Mario Novak. Ovaj bračni par dolazi iz Čakovca, a dan ne mogu zamisliti bez neke od sportskih aktivnosti.

Ivana i Mario mladi su bračni bar koji su svoj život posvetili sportu, točnije trčanju, atletici i vatrogastvu.

Tko vas je potaknuo da se počnete baviti košarkom/trčanjem?

Ivana: “Najveći motivator i krivac za moje trkačke početke je definitivno moj sadašnji trener Zvonko Horvatić koji je od samog početka u meni vidio trkački potencijal i koji me nagovorio da se aktivno počnem baviti trčanjem. Na čemu sam mu danas jako zahvalna”.

Mario: “Jedan od važnijih faktora zašto sam se počeo baviti košarkom su moj ujak (Pajo) trenutno tajnik u KK“Međimurje“ Čakovec, te brat Štef, trener mlađih kategorija. Počeo sam se baviti košarkom 90 ih godina, mislim da 92., prvo je krenuo stariji brat Štef na trening, pa ja za njim. Svi znamo što je košarka predstavljala tih godina, Dream Team na čelu s Draženom Petrovićem je osvojio broncu u Barceloni,  i većina nas je krenula sa školom košarke na trećoj OŠ”.

Što za vas predstavlja košarka/trčanje?

Ivana: “Trčanje mi je kao jedan od prioriteta jer mi treba nešto što će mi pomoći da se relaksiram i imam vrijeme “samo za sebe”. Kome god se zadnji dio rečenica može činiti bezobraznim ili sebičnim, vrlo je bitno da imamo “svoje vrijeme” za vrijeme kojega se možemo posvetiti samo sebi. Nije bitno radi li se to o deset minuta ili više, bitno je da sam tada sama sa sobom i na određeni način pričam sa svojom unutrašnjošću. Trčanje mi se tako činilo savršen način da “pobjegnem od svih” i tih pola sata ili već koliko mi traje jedno trčanje, moje misli budu negdje drugdje. Trčanje mi je sada postalo dio života te slatka obveza koju rado izvršavam. Isto tako, “moje vrijeme” se pretvorilo u “naše vrijeme”, jer sam kroz trčanje upoznala puno divnih i zanimljivih ljudi s kojima volim otići na trčanje”.

Mario: “Košarka me ispunjava i drži jedan dio srca. Velik dio života sam posvetio košarci i to je tema o kojoj uvijek pričam s emocijama. Zato me i malo žalosti kad vidim na koje grane se kvaliteta košarke u Hrvatskoj (pa i u Međimurju) srozala”.

Ivana i Mario na utrci “Wings for life”

Koliko godina se bavite košarkom/trčanjem? Opišite svoje početke.

Ivana: “Od malena se bavim nekim sportom i kada tako tijekom godina stvoriš neku naviku, teško se je riješiti. Od 11 godine života sam u vatrogasnom društvu. Ljubav prema atletici te moji atletski početci dogodile su se prije  3 godine dok smo se kao članice ženske A ekipe DVD-a PBP pripremale za državno natjecanje. Same pripremu odvijale su se na stadionu s atletskim trenerom Zvonkom Horvatićem. Smisao tih priprema bio je  postići čim bolji rezultat na tom natjecanju. Na kraju smo u tome i uspjele te smo ostvarile najbolji plasman od svih ženskih ekipa iz Međimurja. Nakon državnog natjecanja ostala sam na stadionu trenirati atletiku te postala član AK Međimurja”. 

Ivana i njezin trener Zvonko Horvatić

Mario: “Košarkom se bavim preko 20 godina, počeo sam 90 ih. Sjećam se da je stariji brat krenuo na treninge škole košarke u treću OŠ i da sam ubrzo krenuo za njim. Sjećam se da sam bio premalen i da nisam mogao ni baciti loptu do koša. Kako smo rasli i trenirali, napravila se selekcija i trenirali smo na drugoj OŠ (današnji Učiteljski) kod trenera Bruna Kovačića. Zatim su našu generaciju 85′ vodili treneri Milko Sabolek i Srećko Šopar. Tih smo godina igrali i Prvu kadetsku ligu RH, mislim da smo na kraju bili 6. u Rh. Zatim je uslijedio prelazak u seniorsku košarku koji na početku nije bio lagan, al sam se probio i osvojio nekoliko naslova Druge košarkaške lige s matičnim klubom KK “Međimurje“. Jedino žalim što nismo uspjeli ući u Prvu ligu, jer Međimurje  je tih godina igračkim kadrom to zaslužilo. Trenutno igram u KK“Grafičar“ Ludbreg i uz Međimurje i Podravac borimo se za prvo mjesto”.

Imate li neku posebnu priču ili anegdotu u svom sportu?

Ivana:Meni će u sjećanju zauvijek ostati moja prva utka na kros ligi Globetka koja se održava svake godine. Pošto sam počela aktivno trenirati atletiku u 10mj. 2016. moj trener je odlučio da samo nakon mjesec dana treniranja trčim zadnje kolo kros lige u 2016 g. Pošto je to meni bila prva službena utrka nisam ni mogla pretpostavit šta me čeka na tom putu od 3,6km. Nakon pretrčana 3 km okrenula sam se prema treneru i rekla mu „ja ne mogu više“ a njegova reakcija na to je bila „ako možeš pričati možeš i trčat“. Na kraju je ispalo super vrijeme za prvi put”.

Mario: “Prošli smo puno toga: utakmica, turnira, putovanja, stoga ima i puno anegdota. U sjećanju mi je kad smo igrali prijateljsku utakmicu za 45 godina KK Međimurja, protiv KK Cibone  i vodili na poluvremenu, a njihov trener Spahija “poludio“. Na kraju su nas dobili i imali smo zajednički domjenak na kojem baš i nisu bili raspoloženi…I za godinu dana sretnem trenera Spahiju na utakmici Hrvatske i prepoznao me i pričali smo o našoj utakmici u Čakovcu”.

Na kraju našeg razgovora Ivan i Mario poslali su poruke mladim sportašima.

Mario:Preporučio bi ljudima da se bave sportom jer obogaćuje i oplemenjuje život. Mladim sportašima poručujem da slijede svoje snove i ustraju u svojim sportskim i životnim putevima s puno volje, ljubavi i emocija”.

Ivana:Baš ako što je moj muž Mario rekao sport obogaćuje i oplemenjuje život. Svaki uspjeh u životu zahtijeva puno truda i odricanja ali se na kraju definitivno isplati. Zato budite uporni u ostvarivanju svojih snova i samo hrabro”. 

Ivani i Mariu zahvaljujemo što su izdvojili slobodno vrijeme za nas, te im želimo puno sreće u daljnjem životu.

foto: Privatna arhiva obitelji Novak