Naj pregledanije

[IZGUBLJENA GENERACIJA]: Osvojili drugo mjesto u državi, a sada se tek mali broj njih bavi rukometom

Pitate se zašto naziv “Izgubljena generacija”? Upravo zbog toga što se mnoge generacije mogu poistovjetiti s riječju “Izgubljeni”. Ne u smislu da su oni trenutno probisvijeti, već zbog toga što su nekada ostvarivali odlične sportske rezultate na državnoj razini, ali to tada nije bilo prepoznato od “stručnjaka”, te je velika večina sportaša odustala od ozbiljnog bavljenja sportom.

Upravo jedna takva dolazi iz nekadašnjeg RK Međimurja (ex Pipo). Radi se o igračima rođenim 1994. i 1995. godine koji su 2011. godine, tada kao kadeti osvojili srebrnu medalju na državnoj završnici. Tada je na državnom prvenstvu za svoje klubove igralo mnogo današnjih hrvatskih standardnih ili povremenih reprezentativaca: Luka Šebetić, Lovro Mihić, Vlado Matanović, Marko Mamić, Kristijan Bećiri, Luka Mrakovčić, Ante Srećko Kuduz, Josip Božić Pavletić i Lovro Jotić.

Državna završnica igrala se u Rijeci, a nakon pet odigranih utakmica, Čakovčani su bili neporaženi u regularnom dijelu utakmice. Prvi susret igrali su protiv tada moćnog Splita, a susret je završio bez pobjednika. U drugom kolu čekao ih je riječki Zamet kojeg su deklasirali s velikih 34:18. U trećem kolu čekao ih je najteži ispit, a protivnik je Zagreb predvođen Lukom Šebetićem. Nakon sjajne borbe upisana je pobjeda 27:24 i tim podvigom osiguran je plasman u polufinale. Susret polufinala protiv Osijeka ponovno je otišao na stranu Međimurja rezultatom 28:24.

Tada, najveća utakmica ove generacije odigrala se u finalu protiv domaće Kozale. U regularnom vremenu bilo je 25:25, a nažalost pred kraj susreta suci su odigrali glavnu ulogu i pomogli domaćinu da se dočepa izjednačenja. Pristupilo se izvođenju sedmeraca, a pobjedu je odnijela domaća ekipa.

Dobre igre mladih Čakovčana na samom prvenstvu nisu ostala nezapažena. Lijevi vanjski Neven Martinčević i srednji vanjski Dominik Mišević izabrani su u najbolju sedmorku turnira.

Kadetsku ekipu Međimurja tada su činili: Hajdarović, Breznik, Škrobar I., Škrobar V., Mišević, Vurušić, Martinčević, Horvatić, Pustić, Raguž L., Raguž B., Kolarić, Torner, Kušen, Varošanec, Kočevar, Vidović, Rob, Bregović i Novak.

Na ovu temu komentare su nam dali dva aktivna rukometaša Vedran Škrobar i Dario Horvatić, te neaktivni Dominik Mišević.

Mišljenje o generaciji 1994./1995.?

Škrobar: “Mislim da je ta generacija jedna od najboljih generacija kluba, ako ne i najbolja. O tome govore rezultati ostvareni po turnirima i državnim prvenstvima. U malodobnim kategorijama bilo je i reprezentativaca”.

Horvatić: “Bili smo stvarno odlična generacija, 16 odličnih rukometaša se našlo u jednom klubu, ali prije svega smo bili prava klapa što je i najvažnije”.

Mišević: “Generacija 1994./1995. zasigurno je jedna od najboljih, ako ne i najbolja, generacija koja je imala privilegiju kročiti čakovečkim rukometnim terenima. U prilog tome govore ne samo uspjesi ostvareni kroz period „mini rukometa“, već i oni ostvareni kroz kadetske (mlađi i stariji), ali i juniorske dane. Štoviše, činjenica da su pojedinci svoj talent uspjeli pokazati gledateljstvu i van granica našeg grada, a posebice uzevši u obzir da je nekolicina igrača te generacije svoje mjesto uspjela pronaći i na (širim) popisima reprezentativnih okupljanja, dovoljno govori o „jačini“ iste”.

Što je vašu generaciju činilo posebnom?

Škrobar: “Ekipa je bila dobra klapa. Bili smo prijatelji na terenu i van terena, to nas je cinilo pravom ekipom”.

Horvatić: “Za takav uspjeh bilo je potrebno da igramo jedan za drugog i da uživamo u tome, samo na taj način smo mogli prikazati vrlo kvalitetan rukomet, a na kraju i staviti srebro kadetskog prvenstva oko vrata”.

Mišević: Suzana Trupković, Sanimir Radek, Tomislav Horvat, Damir Brkić, Darko Dania, Dario Varga, Damir Barić, Alan Belko i Ivica Haček – treneri su koji su ostavili neizbježni trag na generaciji 1994./1995. No, svi ti uspjesi ne bi bili mogući da nije bilo treniranja na betonskom „Macanu“, laganim krugovima u dvorani bivšeg „VUŠ-a“, trčanja po Mihovljanu, rekreaciji u dvorani ETŠ-a, trčanja po stepenicama GOC-a, laganim sprintevima na stazi SRC-a te mentorstva gore spomenutih trenera. Mnogi od nas, 10-tak godina bili su dio te epske generacije, pa se nameće logično pitanje – kako najbolje sumirati te nezaboravne trenutke? Od navijačke pjesme bivšeg RK PIPO IPC, gledanja Belka, Borkovića, Varge, Arnaudovskog i ostalih s tribina GOC-a, Pustićevih gluparija s trenerima, Ragužovih „istinitih“ priča iz Bosne, Varošancovih „inati se Slavonijo“ na utakmici protiv Osijeka u gostima, Puklekovih NBA-rukometnih poteza, Tornerovih frizurica, preko Belkovog TBF-a i Smaka svita u kombiju na putu prema Dubravi do Hačekovih „epskih“ uzvika (Toplekof, Pa kaj si ti normalen i sl.) – samo su dio širokog repertoara naše generacije za koji ni 10 stranica ne bi bilo dovoljno da se sve zapiše. No, ono što našu generaciju, po mom mišljenju, čini posebnom jest činjenica da se veći dio iste i dalje redovito druži i redovito prisjeća svih tih rukometnih trenutaka”.

Sjajnu generaciju tada je s klupe vodio Ivicia Haček

Smatrate li da je ova generacija mogla puno više postići u seniorskom rukometu?

Škrobar: “Nažalost, mislim da je ova ekipa postigla premalo na seniorskom nivou. Od srebrne generacije, aktivno igra nekolicina igrača. Situacija u hrvatskom sportu je takva da se ne može profesionalno posvetiti sportu, te se dosta dečki iz te generacije posvetilo fakultetu ili poslu.”

Horvatić: “Žalosno je što u to vrijeme, kada smo prelazili u seniore, rukomet pao na jako niske grane u Hrvatskoj, a pogotovo u Međimurju. Većina dečki je odustala, posvetila se fakultetu ili nekom poslu i tako se raspala naša “zlatna” generacija. Vjerujem, da smo ostali na okupu, u Međimurju bi se puno ranije gledao prvoligaški rukomet“.

Mišević: “Kao i mnogi, mišljenja sam da je generacija 1994./1995. zasigurno mogla dati i veći doprinos u seniorskom rukometu. Razloge zašto do toga nije došlo treba prvenstveno tražiti u teškoj financijskoj (i organizacijskoj) situaciji u kojoj se u trenutku prijelaza generacije u seniorski rukomet klub nalazio, ali i u činjenici da su mnogi svoj put pronašli u akademskom svijetu koji ne „trpi“ ozbiljno bavljenje sportom. No, bilo kako bilo, uvijek nam je drago vidjeti da pojedini pripadnici naše generacije – Škrobar, Horvatić, Hajdarović, Raguž, itd. – i dalje pune novinske članke svojim rukometnim akcijama!

Nažalost, ovi dečki nisu dobili pravu priliku u rukometnom svijetu, a tada im u korist nije išla ni situacija unutar samog kluba koji je u ono vrijeme bio na najnižim granama. Posljedica toga bilo je i propadanje tadašnjeg kluba. Iz ove generacije trenutno ozbiljniji rukomet igraju Škrobar i Horvatić, dok braća Raguž rekreativno igraju za Nedelišće.

Ako vam se svidio ovaj članak, a imate dobru priču o “Izgubljenim generacijama”,koji su ostvarili dobre rezultate na državnoj razini, pošaljite nam.

Sljedeći članak posvetit ćemo nogometnoj generaciji 1990./1991. iz NK Međimurje.