Naj pregledanije

[IZGUBLJENA GENERACIJA] Parirali Dinamu, Hajduku, tadašnjem Varteksu, ali nitko od njih nije ostvario dječački san

Ako ste čitali prvi tekst “Izgubljena generacija” onda znate o čemu ćemo pisati, ali ako niste, tu smo da ponovimo. Pitate se zašto naziv “Izgubljena generacija”? Upravo zbog toga što se mnoge generacije mogu poistovjetiti s riječju “Izgubljeni”. Ne u smislu da su oni trenutno probisvijeti, već zbog toga što su nekada ostvarivali odlične sportske rezultate na državnoj razini, ali to tada nije bilo prepoznato, te je velika većina sportaša odustala od ozbiljnog bavljenja sportom.

Danas ćemo vam predstaviti generaciju 1990./1991. koja je nastupala u najvišem hrvatskom rangu za NK Međimurje i to u četiri sezone. Radi se o sjajnoj generaciji s puno talentiranih nogometaša, koja se tada u vrlo jakoj konkurenciji nosila jako dobro s puno jakih ekipa poput Dinama, Hajduka, Osijeka, Rijeke, tadašnjeg Varteksa… Ova generacija je kao kadetska ekipa osvojila sedmo mjesto od 12 ekipa u ligi, a nastupala je i na državnoj završnici kupa koja se tada igrala u drugačijem sistemu nego danas. U ono vrijeme na kup završnici igralo je šest najboljih hrvatskih ekipa koja su izborila završnicu u svojim regijama, a to je ovoj generaciji uspjelo u tri navrata. Tko se sjeća, znat će da je to bio veliki pothvat jer je tada u Varteksovoj generaciji igralo mnogo mladih hrvatskih reprezentativaca (Dreven, Sačer, Hojski, Punčec, Glavica, Škvorc F. i D…).

Završna ljestvica kadeta u sezoni 2006./2007.

Ova međimurska generacija smatrala se vrlo talentiranom, ali nažalost nitko od njih nije dobio pravu priliku u tadašnjem hrvatskom prvoligašu, a tada nije ni postojao neki sustav koji bi mladim igračima olakšao način prelaska iz juniorske u seniorsku kategoriju. U razgovoru s našim sugovornicima, svi se sjećaju onih utakmica kada su parirali močnim ekipama Hajduka (Lovre Kalinić, Trebotić, Jozinović, Obšivač, Runje), Dinama (Vrsaljko, Kramarić, Franjić, Čirjak, Musa), Osijeka (Maglica, Pušić, Mikulić, Lešković). Također, ova generacija uzimala je bodove vrlo dobrom Varteksu, a jakost ove generacije osjetila je i Rijeka kada je u Čakovcu poražena s 4:1. Dva gola za Međimurje u toj utakmici postigao je Boris Vurušić, dok su po jedan dodali Matija Kolar i Saša Lukman.

Za generaciju 1990./1991. pod vodstvom trenera Tihomira Blažeke igrali su: Filip Lukač, Stiven Lacko, Matija Antonović, Tomislav Levačić, Matija Kolar, Patrik Heđa, pok. Velimir Habrun, Saša Lukman, David Kukovec, Mario Kovač, Mihael Karlovčec, Nikola Novak, Renato Kramar, Denis Hranjec, Marko Sobočan, Denis Šteingel, Dino Grahovec, Boris Vurušić, Saša Treska, Patrik Horvat, Josip Lepen, Karlo Balent, Denis Bobičanec…

Sjajna generacija kadeta na jednoj od završnica kupa

Kako bi saznali još više informacija o sjajnoj generaciji porazgovarali smo s tadašnjim glavnim akterima, trenerom Blažekom, te igračima Treskom i Lukmanom koji su nam dali vrlo iskrene odgovore na naša pitanja.

Vaše mišljenje o generaciji 1990./1991.?

Blažeka: “Radilo se o jednoj odličnoj generaciji, meni jedna od najdražih generacija koju sam trenirao od mlađih selekcija. Temelje te generacije napravio je Franjo Požgaj koji je s njima radio od početničkih dana, dok sam ju ja preuzeo od njega u starijim pionirima i vodio do juniora. Zahvaljujući treneru Požgaju to je bila jedna odlično izbalansirana generacija s usađenim radnim navikama i kulturnom ophođenju prema svima”.

Treska: “Jako talentirana generacija .Pravo je čudo što skoro pa nitko iz te generacije nije uspio, ali to opet nije sve ovisilo o nama. Sjećam se riječi Stanislava Vugrinca nekadašnjeg instruktora za sjevernu regiju, kako je Međimurje najveći rasadnik talenata i za par igrača iz te generacije je osobno rekao da će biti prvoligaški igrači, međutim puno je tu faktora koji utječu na uspjeh u karijeri. Ova generacija je imala par zapaženih rezultata, 3 od 4 završnice kupa Hrvatske u kadetskom i juniorskom stažu (izbacili iz sjeverne regije Varteks i Slaven), nastupali i ravnopravno se borili u prvoligaškom društvu protiv igrača koje danas gledamo na malim ekranima”.

Lukman: “Teško mi je govoriti o nama jer mi se vraća puno emocija, ovako na prvu tužnih jer kada s 19 godina ostaneš bez nečeg o čemu si sanjao cijelo djetinjstvo nije lako, ali kad bolje razmislim mogu biti sretan i ponosan na nas. Naša generacija počela se stvarati još tamo u 1. – 2. razredu osnovne škole i koja se tijekom godina nadograđivala s dolaskom novih igrača. Prve naznake da bi nešto moglo biti od nas bilo je kada smo u mlađim pionirima osvojili prvenstvo naše regije u kojoj je tada dominirala najbolja nogometna škola u Hrvatskoj, škola NK ”Varteksa” u koju su nakon te sezone pristupila naša 4 igrača. Daljnjim razvojem nas samih na našim livadama od terena došli smo do kadeta i 4 godine igranja 1.HNL. Sezona kad smo bili izlazni kadeti nikada neću zaboraviti. Završili smo je na 7. mjestu, sezona u kojoj smo bili u nizu u od 4 uzastopne pobjede i imali dogovor da se svi šišamo na popularnu ”nulericu” ukoliko pobijedimo i 5. utakmicu u nizu, na našu žalost ili sreću nismo uspjeli u tome. Ovime samo hoću reći da smo u konkurenciji najvećih klubova u našoj zemlji napravili takav niz, 3 od 4 godine igrali završnice Kupa RH gdje je nastupalo samo 5 ekipa, po jedan iz svake regije”.

Što je tu generaciju činilo posebnom?

Blažeka: “Najveća posebnost bila je ta da su svi oni bili odlični prijatelji koji su bili na okupu od svoje 8 godine, te velike želje za radom. Generacija kojoj ništa nije bilo teško i kako se kaže “jaka u glavi”. Znalo se gubiti utakmice u nizu, neke i s visokim rezultatom, ali su iz toga uvijek izvukli pouku i bili još jači i bolji. Iz zajedništva, velikog rada i “jake glave” dolazi se do uspjeha, a to su oni imali”.

Treska: “Mi smo prije svega bili prijatelji, svaki dan trening, vikend putovanja i tekme. Jos je puno nas zajedno išlo u školu tako da smo praktički cijele dane provodili zajedno. To nas je sve držalo na okupu”.

Lukman: “Činilo nas je posebnim to što smo stvarno bili svi međusobno veliki prijatelji koji bi tada dali sve jedni za druge, uživali smo u treninzima, utakmicama i putovanjima, slavili golove pjevanjem i plesom. Ljetne praznike kada smo bili bez nogometa provodili bi jedni kod drugih. Većina nas je i u srednju školu išla zajedno tako da smo bili skupa od jutra do mraka. A s nogometne strane taj momčadski duh koji nas je krasio najviše od svega izbacivao je pojedince”.  

Velika većina igrača iz tog godišta nastupala je na završnici kupa i za 1989. godište

Smatrate li da je ova generacija dobila premalo prilika, tj. da je mogla dobiti puno više postići u seniorskom nogometu?

Blažeka: “Naravno da su dobili premalo prilika ili čak i nikakve prilike. Meni je bilo neshvatljivo da nitko od njih nije mogao dobiti više prilike, trebalo se “isforsirati nekoga” i sigurno bi se netko probio. Iako s druge strane NK “Međimurje” je onda bilo prvoligaš i realno je teško bilo očekivati da netko s 18,19 godina, iz juniorskog staža može igrati prvu ligu. Za takvo nešto treba imati razrađen sustav razvoja mladih igrača u prijelazu iz juniora u seniore. Na njihovu žalost toga nije bilo onda, ali nema niti sada u međimurskom nogometu koje je prepuno talenata kao što je bila i ta generacija”.

Treska: “Šteta je što nismo iskusili koju godinu zajedno u seniorskom nogometu jer smo mogli puno vise postići. Smatram da se nije dovoljno ulagalo u mlade igrače, kao što se danas ulaže u ovoj regiji, zato danas i više mladih igrača iz ovog kraja gledamo na prvoligaškim terenima. Nismo dobili, usudim se reći, nikakvu priliku na prijelazu iz juniorskog u seniorski nogomet, dovodili su se stranci i nažalost ta generacija se raspala, te je svako je otišao svojim putem.

Lukman: “Mojim subjektivnom mišljenjem ova generacija je MORALA postići više u seniorskom nogometu, naš san nije bio igrati za Dinamo, Hajduk, Barcelonu ili Real, naš san je bio zaigrati za naš klub prvoligaški nogomet. Ali kad ovako s odmakom od 12 godina pogledam stvari mi nismo imali šanse za to. Nogometna škola organizacijski nije bila ni približno nivou ove koja je danas, a ako popričate s bilo kojim trenerom iz današnje škole uvidite da i danas ima problema, opet ću spomenuti terene u koje se ulaže malo ili ništa. Nadalje kad pogledate vodstvo kluba tada i sada, i dalje su to isti ljudi na čelnim pozicijama koji nisu marili za to da od nekog od domaćih dečkiju napravi igrača za 1. HNL jer za to trebaju dugoročne strategije i planovi, a za tako nešto treba biti stručnjak u tom poslu, a ne živjeti od polusezone do polusezone i mijenjati 15 igrača po sezoni. I još jedna stvar mi nikad neće biti jasna, kako od naših pametnih, radišnih Međimurci nitko osim gore navedenih, nema ambiciju preuzeti i stvoriti klub dostojan naše županije. Meni kao zaljubljeniku u naše Međimurje ostaje nada da će se tako nešto dogoditi za vrijeme mojega života”. 

Od svih tih igrača iz ove generacije nažalost nitko nije postao profesionalni nogometaš, te većina njih sada igra po lokalnim ili austrijskim travnjacima. Slažemo se da je ova generacija morala puno više, te da su postojali razni faktori koji su krivi za to što nitko od njih nije okusio prvoligaške terene diljem Hrvatske i inozemstva.

Ako vam se svidio ovaj članak, a imate dobru priču o “Izgubljenim generacijama”,koji su ostvarili dobre rezultate na državnoj razini, pošaljite nam.

Sljedeći članak posvetit ćemo košarkaškoj generaciji 1993./1994. iz KK Međimurje.